- Piše: Ilija R. Miljanić

„No, da vidiš jada golemijeh od glavatih i bezvratnijeh žbira i babuna od Kalaja do Pedieždauna‘‘, iskaza ovih dana na nezaboravnim Kočićevim danima pjesnik zlatnog pera Rajko Petrov Nogo.
Zaista glavati „ferdinandi“ pokosiše zlatne otkose srpskoga roda, koji su vazdizali srpsku nacionalnu i duhovnu svijest. Srpska gospoda i plemstvo koje zadoji mlada Gojkovica, oplemeni majka Jugovića, nestadoše u sumurnoj jugoslovenskoj grobnici sa kojom je kasapljen srpski rod od Ozne i Udbe Josipa Broza i ostalih fanatičnih sluga iz redova zloglasne KPJ.
Novi svjetski poredak trasiraše upravo nadbiskupi turskomongolske naravi uz čibuk rimskog i britanskog „sveviđa“. Upravo je nasilna zapadna „elita“ danonoćno okupirala i ukopavala sve izdanke ovozemaljskog slobodnog života.
Podsjetimo da još od Nemanjića tinja nesrećna srpska nesloga, ali na presto stupi spasitelj i svetitelj Sava Nemanjić, koji zagasi planove ljudoždera vatikanske škole. Gotovo čitav milenijum srpski rod je pod stalnom okupacijom: Turaka, Austrougara, Njemaca i sumornog proletarijata.
„Jame bezdanice“ su najviše punjene pravoslavnim Srbima, a „dobročinitelji su bili Turci, ustaše i crveni partizani uz logistiku stalnih srpskih neprijatelja, Engleza i Njemaca. Nesrećni, izgladnjeli narod koji potonu u živo blato ispravi se kroz Brozove „kazan fabrike‘‘ (najedi i obuci golotinju i eto poslušnika sa velikim crvenim kravatama i značkama proleterijata), izgrađenih krvavim novcem od preko 100 milijardi pomoćiod moćnika zapadnih država gdje su prednjačile SAD. Napraviše se brigade- zvane „gorani“ za pošumljavanja i zbrinjavanja zadojenih pionira uz tutnjavu pjesme: kolo, kolo naokolo, a sve da se zaborave stradališta i stvori atmosfera da se ne zna ko pije, a ko plaća od ubačene krvave zapadne love.
Srpski rod se više zaljubio u ateističkog mesiju zvanog Tito nego u svoju rođenu porodicu... Crkva je zabranjena i odnarođena za Srbe, ateistička groznica dominirala je u pravoslavnom -srpskom rodu. Glavno geslo KPJ bilo je „Ubij bližeg svog“ i, vjerujte, ostvarilo se s više miliona žrtava, upravo kod Srba pravoslavaca...U Montenegriji ne smiju da otvore knjige tajnih likvidacija, gdje se kriju podaci da su se ubijali među se i špijali do zadnjega, samo u spisima nema podataka da je sestra pogubila brata rođenoga...
Broz je namjerno upakovao ateistički glavni grad Jugoslavije Beograd, kako bi kroz osmišljene prevare danonoćno rušio maticu srpskog naroda Srbiju i usavršavao polusrbe za razna zlodjela. Bivša Jugoslavija je svugdje doživjela fijasko, a Beograd je još u raljama rušitelja koji uživaju u velelepnim zdanjima i dalje buše i ruše bez opomene: Montenegrini, Hrvati, Albanci, Cincari i razni potkupljeni novi akademski, trojanski polusrbi.
Današnja plemenska i udbaška vlastela u Montenegru izdala je svu braću naprečac, da bi im na tome pozavidjeli čak i stari udbaši iz vremena proleterijata...
Ovih dana je u Montenegriji početak školske godine obilježila takva ujdurma sa školskih razglasa da prvaci i zbunjeni roditelji nijesu mogli opstati od poskočice ratnog zločinca Sekule Drljevića, koji je odgovoran za smrt hiljada najuglednijih Crnogoraca –Srba. Pošto „glavate vojvode“ u Montenegru ne pitaju narod nizašta (kako nedavno izjavi premijer Marković- mi priznadosmo Kosovo, a više od 85 odsto naroda je bilo protiv) predlažem da promijene ime Montenegra u „šerbosokak“. Sprema se klika DPS-a da kidiše na Mitropoliju crnogorsko -primorsku, stožera Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, i time da konačno raskrste sa svojim bićem i postanu nacionalni montenegrini...
Kad se upokoji ovih dana Mekejn, nastala je takva kuknjava i lelek do neba od strane pojedinaca iz puste vlastele da još Orlov krš odzvanja i drhti od „nejakih Uroša“ potamnjelog razuma.
Srbi u Montenegriji preživješe nekako poslednji popis, ali je sada otpočela takva kampanja da će se zlatiti „lijepa njihova‘‘, gdje kod ovlašćenog Srbina Milorada Pupovca nema Srba, samo izdiše magla iz kninske doline...
Dugotrajno robovanje i zdiperska uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti narod u Montenegriji da zdrav razum u njemu otančaju i oslabe preko svake mjere. Raspamećeni srpski narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svijetu oko sebe već ni sopstvenu korist od očigledne štete.
Prisjetimo se riječi nobelovca Iva Andrića: „Svi umru samo jednom, a veliki ljudi dva puta – jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina.“